Guste Santini nije samo pripadnik stare garde ekonomista nego i jedan od onih koje trpamo u kategoriju katastrofičara.
Pa odakle takvome ‚mračnjaku‘ posve nemračnjački, čak i poveseo, naziv knjige? Itekako je svjestan utega javnog duga, proračunskog i vanjskotrgovinskog deficita, slabe zaposlenosti i odavno neodrživa odnosa između umirovljenika i zaposlenih, no uvjeren je da resursa imamo dovoljno za nov početak. Knjiga otkriva sve ključne probleme: odnos između kamatne i profitne stope, nezaposlenost, zdravstveni i mirovinski sustav, nelikvidnost, tečaj, porezni sustav (u knjizi inzistira na tome da ekonomski aspekti oporezivanja tek moraju dobiti pravo građanstva). Nijedan od problema ne ostavlja ‚u zraku‘, za svako nudi (svoje) rješenje.
Vratimo osmijeh Lijepoj Našoj
Guste Santini
Znanje, Zagreb, 2015.
U trinaest eseja Goran Ferčec uranja u svijet svojih roditelja i svih predaka, onih stvarnih, ali i intelektualnih, te dolazi do onih koji su isključivo svojim radom osiguravali dostojanstvo sebi i svojoj obitelj. I bez obzira na to govori li o svom djedu težaku, majci radnici u dućanu ili pak Johannu Sebastianu Bachu ili Bertoltu Brechtu, ispisuje najtočniju sliku kulturnog radnika danas. Od nje ili njega očekuje se da svakodnevno promišlja stvarnost, stvara nova djela ili reinterpretira stara, luta od gaže do gaže, svjesno izabere ulogu apatrida nadajući se da će od svoga rada moći zaraditi za kruh svagdašnji. Jednako kao i nekadašnji proletarijat, današnji kulturni radnik strahuje za sutrašnjicu. A da bi shvatio svoj položaj, neizbježno se mora vratiti u prošlost.
