Europäischer Kontenpfändungsbeschluss: Was tun, wenn Sie eine Forderung von einem ausländischen Kunden nicht eintreiben können?

Mnogi hrvatski poduzetnici koji ulaze u poslovne odnose s poduzetnicima iz drugih zemalja Europske unije prije ili poslije susretnu se s pitanjem mogućnosti naplate uredno izvršenih, ali nenaplaćenih poslova. Pitanje načina i mogućnosti naplate takvih potraživanja posebno je važno kod neosiguranih potraživanja kod kojih vjerovnik ne raspolaže učinkovitim sredstvom osiguranja naplate, primjerice bankovnim jamstvom, akreditivom ili escrow-računom, koje bi mu omogućilo naplatu u brzom postupku jednostavnom aktivacijom sredstva osiguranja. Kod neosiguranih potraživanja vjerovnik u pravilu raspolaže ugovorom, računima, otpremnicama i drugim ispravama o izvršenju posla iz kojeg je nastalo nenaplaćeno potraživanje pa je za naplatu takvih potraživanja često potrebno provesti dugotrajni sudski ili arbitražni postupak.

S obzirom na to da su u takvim slučajevima često mjerodavni strani redoviti ili arbitražni sudovi te je nerijetko ugovorena i primjena stranog prava, naplata tih potraživanja u pravilu iziskuje i povećani trošak jer su postupci dugotrajni, neizvjesni te zahtijevaju angažman stranih odvjetnika, čije su usluge znatno skuplje od odvjetnika u Hrvatskoj. No upravo u takvim slučajevima poduzetnici često nisu svjesni mogućnosti korištenja instituta europskog naloga za blokadu računa, koji u određenim slučajevima ipak omogućuje osiguranje učinkovite naplate tražbine, i to tako da se za vrijeme dok traje sudski postupak radi ostvarenja tražbine blokira dužnikov novac na bankovnim računima koje vode financijske institucije sa sjedištem u inozemstvu.

Uredba za pljenidbu

Tako je cilj Uredbe (EU) br. 655/2014 Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o uspostavi postupka za europski nalog za blokadu računa kako bi se pojednostavnila prekogranična naplata duga u građanskim i trgovačkim stvarima (dalje u tekstu: Uredba), koja je stupila na snagu 27. lipnja 2014., osiguranje naplate potraživanja pljenidbom novca na svim bankovnim računima dužnika. Ona omogućuje pljenidbu tih sredstava na sličan način kao što kod nas Financijska agencija provodi postupak izravne naplate, a pretpostavke koje treba zadovoljiti slične su našim institutima privremene i prethodne mjere propisanim Ovršnim zakonom.

Uredba omogućuje vjerovniku da, ako prilaganjem dokaza o postojanju potraživanja učini vjerojatnim svoje potraživanje, može provesti blokadu novčanih sredstava dužnika u zemlji njegova sjedišta i bez prethodno vođenoga dugotrajnoga sudskog postupka. Ipak, u praksi se zbog njegova nepoznavanja taj hvalevrijedni europski institut osiguranja naplate potraživanja slabo primjenjuje u Hrvatskoj.

Kada se izdaje nalog

Uredba se primjenjuje za naplatu novčanih potraživanja nastalih u trgovačkim i građanskim stvarima u prekograničnim slučajevima. Prekogranični slučaj u smislu Uredbe postoji kada se sud koji provodi postupak prema zahtjevu za izdavanje naloga za blokadu nalazi u jednoj državi članici, a bankovni račun na koji se odnosi nalog vodi se u drugoj državi članici. Prekogranični slučaj postoji i ako vjerovnik ima domicil u jednoj državi članici, a sud i bankovni račun koji je potrebno blokirati nalaze se u drugoj državi članici. Uredbom je potraživanje za koje se može dobiti nalog za blokadu računa definirano kao tražbina za plaćanje određenog iznosa novca koji je dospio u trenutku pokretanja postupka ili tražbina za plaćanje odredivog iznosa novca koji proizlazi iz transakcije ili događaja koji se već dogodio pod uvjetom da se takva tražbina može zahtijevati pred sudom.

Međutim, bitno je naglasiti da se postupak izdavanja naloga za blokadu računa može provoditi samo u odnosu na solventne dužnike, dakle one nad kojima nije pokrenut stečajni postupak, postupak likvidacije, predstečajni postupak ili postupak poravnanja. Osim toga, postupak se ne može pokrenuti ni u odnosu na bilo kakva javnopravna potraživanja poput poreznih, carinskih ili administrativnih potraživanja kao ni na ona potraživanja koja proizlaze iz odgovornosti države za postupanje ili ne postupanje pri izvršavanju državne vlasti. S tim u vezi postupak se ne može pokrenuti ni u odnosu na bankovne račune središnjih banaka ni na bankovne račune otvorene u središnjim bankama kad one djeluju kao monetarne vlasti. Postupak se također ne može pokrenuti ni u odnosu na osobno vezana potraživanja poput onih koja proizlaze iz vlasničkih prava vezanih uz bračne odnose, oporuke i nasljeđivanja, obveze uzdržavanja i slično.

Postupak ishođenja

Vjerovnik može pokrenuti postupak izdavanja naloga za blokadu računa prije nego što pokrene postupak radi naplate potraživanja ili u bilo kojoj fazi tijekom trajanja takvog postupka, i to sve do donošenja presude ili odobrenja ili sklapanja sudske nagodbe. U tom su slučaju za izdavanje naloga za blokadu računa odgovorni sudovi države članice koji odlučuju o meritumu stvari. Dakle, za izdavanje naloga za blokadu računa mjerodavan je onaj sud koji je u skladu sa zakonskim ili ugovornim odredbama odgovoran za provođenje postupka radi utvrđenja i naplate potraživanja. Vjerovnik postupak može pokrenuti i nakon što u državi članici ishodi nepravomoćnu presudu, sudsku nagodbu ili drugu odluku kojom se od dužnika zahtijeva isplata tražbine vjerovnika. U tom slučaju za provođenje postupka radi izdavanja naloga za blokadu računa odgovorni su sudovi države članice u kojoj je presuda izdana ili je sudska nagodba odobrena ili sklopljena. Uredbom je istaknuto da bi se pri izdavanju naloga za blokadu računa trebala postići odgovarajuća ravnoteža između interesa vjerovnika da ishodi nalog i interesa dužnika da spriječi zloporabu naloga.

Dokazni postupak

Sud izdaje nalog za blokadu računa ako vjerovnik s dovoljno dokaza uvjeri sud da postoji hitna potreba zaštitne mjere u obliku naloga za blokadu računa. Vjerovnik je dužan sudu izložiti argumente i podnijeti dokaze iz kojih proizlazi postojanje njegova potraživanja, ali i potreba da se izda nalog za blokadu računa zbog postojanja bojazni da će naknadno ostvarenje tražbine biti spriječeno ili znatno otežano. Uredbom je opisano da se ta bojazan može ogledati primjerice u tome da postoji stvarna opasnost da će dužnik, prije nego što vjerovnik uspije ostvariti izvršenje postojeće ili buduće sudske odluke, potrošiti, sakriti ili uništiti imovinu ili raspolagati imovinom ispod njezine vrijednosti, u neuobičajenoj mjeri ili pomoću neuobičajenih aktivnosti. To bi se moglo odnositi na određena ponašanja dužnika u odnosu na tražbinu vjerovnika ili na ponašanja dužnika u prethodnom sporu između stranaka, na kreditnu povijest dužnika, na narav dužnikove imovine i na bilo kakvu nedavnu radnju koju je dužnik poduzeo u odnosu na svoju imovinu.

U ocjeni dokaza sud može smatrati da isplate s računa trećim osobama i izdaci dužnika za održavanje normalnog tijeka poslovanja sami po sebi nisu neuobičajeni. Samo neplaćanje ili osporavanje tražbine ili sama činjenica da dužnik ima više vjerovnika ne bi se trebali, sami po sebi, smatrati dostatnim dokazima za opravdanje izdavanja naloga. Ni sama činjenica da su financijske okolnosti dužnika loše ili u pogoršanju ne bi trebala, sama po sebi, biti dovoljan temelj za izdavanje naloga. Međutim, sud te čimbenike može uzeti u obzir u ukupnoj ocjeni postojanja opasnosti. Zahtjev kojim se pokreće postupak podnosi se putem standardiziranog obrasca.

Kako se podnosi zahtjev

U obrascu zahjeva ispunjavaju općeniti podaci o imenu i adresi suda kojem se podnosi zahtjev i podaci o vjerovniku i dužniku. Glede podataka o dužniku bitno je da vjerovnik raspolaže podacima o državi njegova osnivanja te njegovom identifikacijskom broju. Što se tiče podataka o bankovnim računima dužnika, vjerovnik ih je dužan navesti samo ako njima raspolaže. Međutim, posebnost je tog postupka što ga sud može provesti i bez navođenja nekog od tih podataka. Primjerice, u slučaju kad vjerovnik ne raspolaže podacima o broju bankovnog računa dužnika, tada podnosi izjavu da se zahtjev podnosi u svrhu dobivanja informacija o računu uz obrazloženje zašto vjerovnik vjeruje da dužnik ima jedan ili više računa u banci u određenoj državi članici.

Vjerovnik je dužan navesti i opis svih relevantnih okolnosti koje opravdavaju izdavanje naloga za blokadu, navesti popis dokaza te dati izjavu o tome je li vjerovnik drugim sudovima ili tijelima podnio zahtjev za istovrstan nacionalni nalog ili s obzirom na to je li takav nalog već dobiven ili odbijen te, ako je dobiven, opseg u kojem je proveden. Vjerovnik je dužan dati i izjavu da su informacije koje je naveo u zahtjevu točne i potpune te da je svjestan da sve namjerno netočne ili nepotpune izjave mogu izazvati pravne posljedice u skladu s pravom države članice u kojoj je zahtjev podnesen.

Zašto je poseban

Kad vjerovnik nije dostavio sve potrebne informacije, sud može, osim ako je zahtjev nedvojbeno neprihvatljiv ili neosnovan, vjerovniku omogućiti da dopuni ili ispravi zahtjev u roku koji određuje sud. Ako vjerovnik ne dopuni ili ne ispravi zahtjev u navedenom roku, zahtjev se odbija.

Posebnost postupka jest i u tome što se provodi ex parte, dakle tako da se dužnika prethodno ne obavijesti o zahtjevu i ne sasluša prije izdavanja naloga. Nalog za blokadu izdaje se u iznosu koji je opravdan dokazima i u skladu s pravom primjenjivim na glavnu tražbinu te uključuje i kamate i troškove, a ni u kojem slučaju se ne smije izdati u iznosu koji premašuje iznos koji je vjerovnik naveo u svojem zahtjevu.

Rokovi za donošenje odluke

Sud kojem je podnesen zahtjev za nalog za blokadu ispituje jesu li ispunjeni uvjeti, a odlučuje o zahtjevu u hitnom postupku bez odgode, a najkasnije u roku od deset radnih dana nakon što je vjerovnik podnio ili dopunio svoj zahtjev. Ako je vjerovnik već ishodio sudsku odluku, postupak mora biti završen u roku od pet radnih dana od podnošenja zahtjeva. Ako pak vjerovnik pruži i osiguranje, sud će odluku donijeti odmah, bez odgode.

Navedeni rokovi mogu se iznimno produljiti u slučaju ako sud smatra da je potrebno izvesti dokaz saslušanjem vjerovnika. U tom slučaju odluka mora biti donesena u roku od pet radnih dana nakon provedenog saslušanja.

Izvršenje naloga

Sredstva blokirana nalogom za blokadu ostaju blokirana do opoziva, prekida izvršenja naloga ili dok mjera izvršenja sudske odluke koju je vjerovnik ishodio u vezi s potraživanjem ne stupi na snagu u odnosu na sredstva blokirana nalogom. Nalog za blokadu izdan u jednoj državi članici u skladu s Uredbom priznaje se u drugim državama članicama bez potrebe za bilo kakvim posebnim postupkom te je izvršiv u drugim državama članicama bez potrebe za izjavom o izvršivosti. Sva tijela uključena u izvršenje naloga dužna su djelovati žurno i bez odgode. Izvršava se u skladu s postupcima primjenjivima na izvršenje istovrsnih nacionalnih naloga u državi članici izvršenja. Banka kojoj je upućen nalog za blokadu provodi ga bez odgode nakon primitka naloga ili kad je tako predviđeno pravom države članice izvršenja, primitkom odgovarajućeg naputka za provedbu naloga.

Do kraja trećega radnog dana nakon provedbe naloga za blokadu banka ili drugi subjekt odgovoran za izvršenje naloga u državi članici izvršenja izdaje izjavu koristeći se obrascem za izjavu u kojoj se navodi jesu li i u kojoj su mjeri sredstva na računu ili računima dužnika blokirana i, ako jesu, s kojim je datumom nalog proveden. Ako, u iznimnim okolnostima, banka ili drugi subjekt ne mogu izdati izjavu u roku od tri radna dana, izdaju je što je prije moguće, ali najkasnije do kraja osmoga radnog dana nakon provedbe naloga. Tek kada je nalog proveden, dužnik se o njemu obavještava.

Što može dužnik

Protiv odluka donesenih u postupku za izdavanje blokade računa pravne lijekove mogu uložiti i vjerovnik i dužnik. Vjerovnik ima pravo na žalbu protiv svake odluke suda kojom je njegov zahtjev za blokadu u cijelosti ili djelomično odbijen, a žalba se podnosi u roku od trideset dana od dana kada je obaviješten o odluci.

Dužnik ima pravo tražiti opoziv ili izmjenu naloga za blokadu. Nalog za blokadu bit će opozvan ako nisu ispunjeni uvjeti ili zahtjevi za njezino izdavanje, ako nalog za blokadu nije dostavljen dužniku u roku od četrnaest dana od blokade njegovog računa, ako blokirani iznosi koji su premašili iznos naloga nisu oslobođeni, ako je tražbina čije je izvršenje vjerovnik želio osigurati nalogom plaćena u cijelosti ili djelomično ili ako je donesena sudska odluka kojom vjerovnik nije uspio u dokazivanju svoje tražbine.